Osnovna škola "Šećerana" Šećerana

Završilo je nacionalno natjecanje mladih za najljepše pismo u organizaciji Hrvatske pošte i u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje. U mnoštvu pristiglih pisama stručno povjerenstvo odabralo je najljepše radove na temu: U kakvom svijetu želite odrasti?, a koja su napisali učenici osnovnih škola u Republici Hrvatskoj od prvog do osmog razreda. Pobjedu je odnijela učenica četvrtog razreda OŠ Antun Mihanović Sara Kunštek iz Petrovskog.
 
 

Završilo je nacionalno natjecanje mladih za najljepše pismo u organizaciji Hrvatske pošte i u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje. U mnoštvu pristiglih pisama stručno povjerenstvo odabralo je najljepše radove na temu: U kakvom svijetu želite odrasti?, a koja su napisali učenici osnovnih škola u Republici Hrvatskoj od prvog do osmog razreda. Pobjedu je odnijela učenica četvrtog razreda OŠ Antun Mihanović Sara Kunštek iz Petrovskog.
 
Osim pobjedničkog pisma, članovi povjerenstva izdvojili su još sedam radova koji su se istakli svojom kvalitetom, a s ponosom ističemo kako je 5. mjesto osvojio učenik 6b razreda naše škole, Jakob Mavrin.

SVIJET U KAKVOM BIH HTIO ODRASTI

Bok! Ja sam Jakob Mavrin. Živim u mjestu Petlovcu u Baranji i ispričat ću vam u kakvom svijetu želim živjeti. Većina ovoga je istina.

Želim živjeti u svijetu u kojem vlada mir a ne ratovi koji se događaju ponegdje u svijetu. Volio bih da nitko nije siromašan kao u Africi u kojoj vlada neimaština. Kada bi bar i oni  imali  sve kao i mi i da nisu zapostavljeni , diskriminirani  i ostavljeni sa strane  zbog  toga što su siromašni. Želio bih da nema nasilja nad drugima i zadirkivanja  drugih samo zato što su malo drugačiji od većine. Takva nam se ponašanja uvijek vrate što znam iz svog vlastitog iskustva. Ispričat ću vam o tom dječaku kojeg sam zadirkivao, maltretirao i tukao i kako je taj događaj nastao. Počelo je sve jedne srijede kada sam bio kod djeda u Slavoniji te sam kao i obično išao s prijateljima na igralište i tamo je bio taj dječak. On je bio mlađi i slabiji i motao se oko djevojke u koju sam bio zaljubljen. Tada nisam primijetio činjenicu da ga ona  zapravo iskorištava,  a ja sam bez nekog pravog razloga nasrnuo na njega. Bio sam ljubomoran.  Rekao sam mu da ga neću tući ako me bude slušao.  Počeo sam ga iskorištavati, zadirkivati i nastavljao sam ga malo po malo udarati a on je to trpio i trpio dok se jednom nije pokorio i počeo me slušati i činiti sve što ja kažem. Jednog dana nije me poslušao i krenuo sam na njega. U plaču me je pitao zašto ga tučem, maltretiram i iskorištavam kad mi baš ništa nažao nije učinio. Na to sam se nasmijao i rekao mu da se ne pravi lud i da zna jako dobro i krenuo prema njemu s namjerom da ga istučem, međutim stvar se okrenula u neočekivanom smjeru i on je natukao mene. Poslije su me svi zezali, pogotovo moji prijatelji koji su to sve vidjeli. Onda su oni mene počeli iskorištavati i ucjenjivati pa sam osjetio na svojoj koži kakav je to osjećaj. Trajalo je dok nije došao taj dječak i rekao im da prestanu. Oni su tada krenuli na njega i iako ih je bilo trojica, on je znao da će ih svladati. Kako je znao? Pa rekao je da sigurno ima prijatelja koji će stati na njegovu stranu. Pogledao je u mene i  u tom trenutku  sam shvatio da on nije ništa kriv nego ja ali potukli se nismo jer su pobjegli od nas i mog brata i bratića koji su priskočili u pomoć. Tada sam došao i pružio mu ruku i rekao hvala a on je rekao ništa.Tako smo postali prijatelji a moj je djed te večeri rekao kako treba očekivati neočekivano i da je pravi prijatelj onaj koji će stati  uz tebe.

Zato vam govorim  da ne trebamo promijeniti druge nego sebe i način na koji promatramo stvari, jer možda taj mali dječak kojeg tučemo može biti naš prijatelj.

Htio bih da nemamo predrasuda jedni prema drugima  zbog različitosti na bilo kojoj razni. Volio bih da djeca u Africi i ostala koja su suočena s istim problemom siromaštva  imaju pitku vodu, hranu, da mogu ići u školu, da imaju normalne kuće kao i mi i uvjete za održavanje higijene. Do četvrtog razreda sam maštao kako ću promijeniti svijet i da ću moći platiti sve što je potrebno za djecu u  nevolji  ali sam uvidio da to baš i neće ići.  Razlog je što mi u školi ne ide  baš, a kako bih  ostvario namjeru, potrebna mi je solidna razina obrazovanja.

Ovo što sam sad napisao i ispričao je stvarnost u današnjem svijetu i moja istina i pomalo moj život. Ovo nisam napisao samo radi nagrade nego da i ostali vide i pokušaju promijeniti svijet zajedno sa mnom. Ovo vam govorim jer mislim tako i da bi trebali učiniti nešto s tim.

                                                                                      Jakob Mavrin, 6b

                                                                                 OŠ ŠEĆERANA

Završilo je nacionalno natjecanje mladih za najljepše pismo u organizaciji Hrvatske pošte i u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje. U mnoštvu pristiglih pisama stručno povjerenstvo odabralo je najljepše radove na temu: U kakvom svijetu želite odrasti?, a koja su napisali učenici osnovnih škola u Republici Hrvatskoj od prvog do osmog razreda. Pobjedu je odnijela učenica četvrtog razreda OŠ Antun Mihanović Sara Kunštek iz Petrovskog.
 
 

Završilo je nacionalno natjecanje mladih za najljepše pismo u organizaciji Hrvatske pošte i u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje. U mnoštvu pristiglih pisama stručno povjerenstvo odabralo je najljepše radove na temu: U kakvom svijetu želite odrasti?, a koja su napisali učenici osnovnih škola u Republici Hrvatskoj od prvog do osmog razreda. Pobjedu je odnijela učenica četvrtog razreda OŠ Antun Mihanović Sara Kunštek iz Petrovskog.
 
Osim pobjedničkog pisma, članovi povjerenstva izdvojili su još sedam radova koji su se istakli svojom kvalitetom, a s ponosom ističemo kako je 5. mjesto osvojio učenik 6b razreda naše škole, Jakob Mavrin.

SVIJET U KAKVOM BIH HTIO ODRASTI

Bok! Ja sam Jakob Mavrin. Živim u mjestu Petlovcu u Baranji i ispričat ću vam u kakvom svijetu želim živjeti. Većina ovoga je istina.

Želim živjeti u svijetu u kojem vlada mir a ne ratovi koji se događaju ponegdje u svijetu. Volio bih da nitko nije siromašan kao u Africi u kojoj vlada neimaština. Kada bi bar i oni  imali  sve kao i mi i da nisu zapostavljeni , diskriminirani  i ostavljeni sa strane  zbog  toga što su siromašni. Želio bih da nema nasilja nad drugima i zadirkivanja  drugih samo zato što su malo drugačiji od većine. Takva nam se ponašanja uvijek vrate što znam iz svog vlastitog iskustva. Ispričat ću vam o tom dječaku kojeg sam zadirkivao, maltretirao i tukao i kako je taj događaj nastao. Počelo je sve jedne srijede kada sam bio kod djeda u Slavoniji te sam kao i obično išao s prijateljima na igralište i tamo je bio taj dječak. On je bio mlađi i slabiji i motao se oko djevojke u koju sam bio zaljubljen. Tada nisam primijetio činjenicu da ga ona  zapravo iskorištava,  a ja sam bez nekog pravog razloga nasrnuo na njega. Bio sam ljubomoran.  Rekao sam mu da ga neću tući ako me bude slušao.  Počeo sam ga iskorištavati, zadirkivati i nastavljao sam ga malo po malo udarati a on je to trpio i trpio dok se jednom nije pokorio i počeo me slušati i činiti sve što ja kažem. Jednog dana nije me poslušao i krenuo sam na njega. U plaču me je pitao zašto ga tučem, maltretiram i iskorištavam kad mi baš ništa nažao nije učinio. Na to sam se nasmijao i rekao mu da se ne pravi lud i da zna jako dobro i krenuo prema njemu s namjerom da ga istučem, međutim stvar se okrenula u neočekivanom smjeru i on je natukao mene. Poslije su me svi zezali, pogotovo moji prijatelji koji su to sve vidjeli. Onda su oni mene počeli iskorištavati i ucjenjivati pa sam osjetio na svojoj koži kakav je to osjećaj. Trajalo je dok nije došao taj dječak i rekao im da prestanu. Oni su tada krenuli na njega i iako ih je bilo trojica, on je znao da će ih svladati. Kako je znao? Pa rekao je da sigurno ima prijatelja koji će stati na njegovu stranu. Pogledao je u mene i  u tom trenutku  sam shvatio da on nije ništa kriv nego ja ali potukli se nismo jer su pobjegli od nas i mog brata i bratića koji su priskočili u pomoć. Tada sam došao i pružio mu ruku i rekao hvala a on je rekao ništa.Tako smo postali prijatelji a moj je djed te večeri rekao kako treba očekivati neočekivano i da je pravi prijatelj onaj koji će stati  uz tebe.

Zato vam govorim  da ne trebamo promijeniti druge nego sebe i način na koji promatramo stvari, jer možda taj mali dječak kojeg tučemo može biti naš prijatelj.

Htio bih da nemamo predrasuda jedni prema drugima  zbog različitosti na bilo kojoj razni. Volio bih da djeca u Africi i ostala koja su suočena s istim problemom siromaštva  imaju pitku vodu, hranu, da mogu ići u školu, da imaju normalne kuće kao i mi i uvjete za održavanje higijene. Do četvrtog razreda sam maštao kako ću promijeniti svijet i da ću moći platiti sve što je potrebno za djecu u  nevolji  ali sam uvidio da to baš i neće ići.  Razlog je što mi u školi ne ide  baš, a kako bih  ostvario namjeru, potrebna mi je solidna razina obrazovanja.

Ovo što sam sad napisao i ispričao je stvarnost u današnjem svijetu i moja istina i pomalo moj život. Ovo nisam napisao samo radi nagrade nego da i ostali vide i pokušaju promijeniti svijet zajedno sa mnom. Ovo vam govorim jer mislim tako i da bi trebali učiniti nešto s tim.

                                                                                      Jakob Mavrin, 6b

                                                                                 OŠ ŠEĆERANA